|
iz drugog nekog mjesta, iz druge neke zemlje, s nekim drugim ljudima, govoreci drugim jezikom, nalazim malo vremena navratiti ovdje. obracanje sebi, vama, njima, svima, ne znam. maknuti se malo od svih i svega, dobro je ponekad. |
|
čitam: u potrazi za čudesnim - p.d.ouspensky čovjek nema postojano i nepromjenjivo JA. svaka misao, svako raspoloženje, svaka želja, svaki osjećaj kaže "Ja". .. svake minute, svakog trenutka, čovjek misli i kaže "Ja". i svakog trenutka njegovo Ja je različito. u ovom trenu bila je to misao, zatim želja, pa osjećaj, pa opet misao i tako redom bez kraja. čovjek je mnoštvo. čovjekovo ime je legija. zamjenu tih mnogobrojnih ja, njihovu očiglednu borbu za prevlast kontroliraju slučajni vanjski utjecaji. toplina, sunčev sjaj, lijepo vrijeme, odmah pozivaju cijelu jednu grupu Ja. hladno vrijeme, magla, kiša, prozivaju drugu grupu Ja, druge asocijacije, osjećanja izazivaju druge radnje. u čovjeku ne postoji ništa što bi moglo konrolirati ove Ja, uglavnom zbog toga što ih čovjek ne primjećuje ili ih ne zna; on uvijek živi s posljednjim ja. i svako to izdvojeno Ja je sposobno da sebe naziva imenom Cjeline, da djeluje u ime Cjeline, da se složi ili ne složi, da daje obećanja, da donosi odluke sa kojima će se drugo Ja ili Cjelina morati suočiti. to je objašnjenje zbog čega ljudi tako često donose odluke a tako ih rijetko sprovode. nalazim li ovdje odgovore na neka svoja pitanja o sebi samoj, svojim raspoloženjima, odlukama i postupcima? čitam dalje. |
|
noćas nema granica koje se ne mogu prijeći, nema prepreka koje se ne mogu preskočiti. i kada ih prijeđeš, kad si usred toga, ne bojiš se. i znaš da moraš lagati i znaš da ćeš lagati kao da govoriš o vremenu ili poslu. trčiš nazad, mozak radi kao stroj i smišlja trčiš i pjevaš bez glasa plačeš bez suza i smiješ se bez hihota |
|
nosi me, uzbuđuje i uzdiže ovakva glazba. volim njih. osjetim punoću života, kao da mi se pluća pune nekim posebno opojnim zrakom kad ih slušam. |
|
te ljubavi, ti osjećaji. volimo li u stvari više to, to stanje u koje nas dovode objekti naših žudnji? ne želimo da ikad završi, pa čak i onda kad oni za kojima smo uzdisali tako dugo i ustrajno, postaju obični, kao da su se spustili s neke bolje i ljepše planete i postali isti kao i svi ostali. ostajemo li tada uz njih i dalje zbog refleksa, reakcije svog bića na njih, kao što i pavlovljev pas? sve više razmišljam i u tom smjeru ne bi li objasnila i shvatila neke pojave i emocije. |
|
dobro je maknuti se, promijeniti krajolik oko sebe, prošetati novim nepoznatim ulicama, diviti se ljepotama prirode ili arhitekture, biti negdje drugdje. približimo se onom kojeg gotovo ne primjećujemo u svom dobro poznatom okruženju čineći svakodnevne aktivnosti i dužnosti, prolazeći pored njega kao i pored fotelje ponekad. ležeći kraj njega u nekom drugom krevetu, u stranoj sobi osjetila sam nježnost, blagost. vraćam li se?. završiti zauvijek s pričom kojoj se činilo da nema kraja. razum je donosio odluke već dugo, ali ništa se nije mijenjalo. kao uvjetovani refleks, reagirala sam i dalje na svaki, pa i najmanji podražaj. ali odluka od te noći kao da je se saživljuje samnom, kao da je ušla u sva ona osjetilna tjelešca koja su uvijek onako burno reagirala na svaki odaslani impuls, riječ, poruku. i neću se obazirati na san koji sam sanjala u toj noći odluke. a ne sanjam već godinama: spavam bez slika, bez priča, budim se bez sjećanja. koji sat nakon odluke donešene neposredno prije padanja u san budi me mora, ružan san, strah. odrezano je nešto. pola tijela je odrezano. ne znam čijeg, je li mojeg ili nekog drugog. poručuje li mi nešto ova noćna mora? |